ŽALOSNA I BEZNADNA BOSNA

ŽALOSNA I BEZNADNA BOSNA

Makabrični niz. “Poslije Pariza sve je drukčije, svijet je drukčiji” – krilatica je koju ovih dana slušamo iz usta mnogih političara, novinara, komentatora, stručnjaka i “stručnjaka”. Njome se hoće izraziti krajnje zgražanje nad užasom u Parizu 13. studenoga kao događajem bez presedana, kao i neka još nedefinirana nužnost i odlučnost da se od sada moraju naći drukčija, napokon efikasna sredstva u borbi protiv terorizma i “kulture smrti”.

Bojim se, međutim, da ta krilatica nije više od floskule, k tomu pogrešne. Pariški petak, nažalost, nije presedan, nego događaj u makabričnom nizu koji od njujorškoga 11. rujna 2001. (ako se i on može uzeti kao početak?) broji već mnoge krvave napade istoga ili sličnog tipa: London, Madrid, Nairobi, Ankara, Bejrut, Gaza, Nigerija, Afganistan, sirijska stratišta, kao i Moskva, Beslan, itd, itd.

Uostalom, zar Ovčara, Sarajevo, Srebrenica, Prijedor, Sanska dolina nisu u tom istom lancu, kao neki “prijelazni” tip između terorizma koji provode samoorganizirane grupe, i onoga državnoga (i paradržavnoga)? Nota bene, današnji ISIL i sam hoće da je država, a u nekim elementima to i jest.

Globalizacija

Globalizacija. Ako malo radikaliziramo i pojednostavimo stajalište, kako odgovoriti na pitanje: koji su stvarni i djelatni učinci globalizacije. Ekonomisti i financ-maheri će ih nabrajati po svojim kriterijima, biznismeni i trgovci po svojim, kulturolozi će imati svoje, i svi će biti u pravu. Ali svi zajedno morat će priznati i to, da su najizravnije i najzakonitije čedo globalizacije – ideologija i tehnologija modernoga terorizma.

Zar Ovčara, Sarajevo, Srebrenica, Prijedor, Sanska dolina nisu u tom istom lancu, kao neki “prijelazni” tip između terorizma koji provode samoorganizirane grupe, i onoga državnoga (i paradržavnoga)?

ISIL i način na koji ta ni s čime usporediva struktura funkcionira najbolje to dokazuje, prelazeći kao od šale političke i administrativne granice i komunikacijske prepreke suvremenoga svijeta. Ali i po nečemu dubljem od toga: po krajnje proširenom (globaliziranom) horizontu svojih aspiracija i svojih ciljeva. Pariz je jedan od njih, kao “svjetska metropola poroka i prostitucije” i “vodeći križonosac Europe”.

Univerzalne vrijednosti

Prkosni Parižani pjevali su u najtežim trenucima crnoga petka Marseljezu, i time spontano iskazivali privrženost svojim vrijednostima, starome načelu “sloboda, jednakost, bratstvo”. Bio je to čin građanske svijesti i individualne hrabrosti, bez obzira na svu pohabanost toga načela u realnome svijetu. (Još davne 1965. gledao sam na zidovima pored Seine pod pariškim mostovima ogromnim crnim slovima ispisanu tu veliku parolu uz sarkastičnu dopunu: LIBERTÉ, EGALITÉ, FRATERNITÉ – MERDE.)

Kada, međutim, lideri Zapada na čelu s Obamom govore o terorizmu kao neprijatelju koji hoće da uništi “naš način života”, “naše vrijednosti” koje su u isti mah “univerzalne vrijednosti”, pa ćemo se protiv njega, je li, boriti do njegovoga uništenja – o čemu oni, političari i vođe “slobodnoga svijeta”, govore?

Dva različita lica obožavanja smrti pokazuju suvremeni “ratnici džihada”. Jedno je okrenuto protiv tuđeg života, od masovnog ubijanja civila do ritualnih egzekucija talaca na najkrvaviji način. Drugo lice je ono koje nam pokazuju islamski kamikaze, i ono predstavlja trajnu zagonetku za psihologe, sociologe, reliologe i druge.

O onim “univerzalnim vrijednostima” u ime kojih je “bijela civilizacija” stvorila pakleni planetarni disbalans u elementarnim uvjetima života i ljudskim pravima, na kojima sama počiva, i proizvela bezbroj ratnih žarišta, koja se – da se u nedostojnoj parafrazi poslužim Efežaninom Mračnim – s mjerom pale i gase. S mjerom koju oni određuju.

Tanatomanija

Dva različita lica obožavanja smrti pokazuju suvremeni “ratnici džihada” i pripadnici ISIL-a. Jedno je okrenuto protiv tuđega života, i ima doista zastrašujući raspon – od masovnoga neselektivnog ubijanja nepoznatih osoba, civila, po velikim sastajalištima i ulicama gradova (a pri tomu je važno naglasiti da ne ubijaju samo nemuslimane, nego i muslimane koji to nisu po njihovom obrascu – jordanski kralj ovih dana tvrdi da su u zadnje dvije godine ubili preko stotinu tisuća muslimana), do ritualnih egzekucija talaca na najkrvaviji način.

Drugo lice tanatomanije je ono koje nam pokazuju islamski kamikaze, i ono predstavlja trajnu zagonetku za sve tumače – psihologe, sociologe, religiologe i druge. Ono jest strašno, po učincima zločinačko, duboko odbojno, ali za razliku od onoga prvog ima nešto pred čime moraš zašutjeti: bezrezervnu spremnost, čak slast, da se za imaginarni, neprovjerljivi cilj dȃ jedino što je istinski tvoje – vlastiti život.

 

Prkosni Parižani pjevali su u najtežim trenucima crnoga petka Marseljezu, i time spontano iskazivali privrženost svojim vrijednostima, starome načelu “sloboda, jednakost, bratstvo”. Bio je to čin građanske svijesti i individualne hrabrosti, bez obzira na svu pohabanost toga načela u realnome svijetu

A opet valja se upitati – je li to ovamo “kod nas”, na Zapadu, nešto nepoznato, nešto pred čime se treba zgražati zato što je strano, što ne pripada “našim vrijednostima”? Mada je na umu imao nešto drugo, onaj čudnovati Poljak Wojtyła sasvim sigurno je bio dobro upućen u sve užase Zapada pa i vlastite Crkve, koje njihova povijest skriva pod pojmom “kultura smrti”, a skovao ga je 1995. u enciklici Evangelium Vitae. Ne treba ih, te užase Crkve i Zapada, ovdje nabrajati, zna ih svatko tko hoće da zna, tko se ne boji znati.

Umjesto toga, dovoljno je sjetiti se da je naša civilizacija, naše zapadno XX. stoljeće, rodno mjesto (uza sve drugo čega je rodno mjesto) i onoga pobudnoga uzvika pred kojim ostaju nijemi najveći nihilisti: “Živjela smrt!”

Odricanje

Suvremene islamske teroriste, masovne ubojice, osuđuju svi i svi ih se odriču – i zapadne, “kršćanske” zemlje, i istočne, islamske. One prve u ime “univerzalnih vrijednosti”, ove druge u ime islama i njegovoga, navodno jedino ispravnog tumačenja (a sam se ISIL u svim svojim objavama vrlo akribično i obilato podupire kuranskim stavcima).

Odriču ih se i osuđuju ih i sve mirne muslimanske organizacije i institucije, tako i Islamska zajednica Bosne i Hercegovine i njezin aktualni poglavar Husein ef. Kavazović, koji ovih dana trpi brojne i snažne prigovore iz vlastite sredine zbog toga što je izdao nalog da se onoga dana kada je cijeli svijet u 12 sati zašutio u počast pariškim žrtvama, pomakne učenje podnevnoga ezana za pet minuta u svim onim kajevima u kojima je taj poziv na molitvu zapadao u 12 sati. Tom opskurantskom svijetu, kao njegov ekstremni izraz, pripadaju i oni anonimni autori koji iz svoje duboke internetske memle pozdravljaju, hvale i hrabre dželate iz Pariza, a puna su im usta Bosne i njezine patnje.

I još zadnja globalizacijska slika, po načelu montaže: gotovo istovremeno, s danom razlike, u Dublinu na utakmici između Republike Irske i Bosne i Hercegovine za vrijeme odavanja pošte žrtvama minutom šutnje, bosanski igrač Sead Kolašinac uhvaćen kamerom u krupnom planu to prati prezirnim pljuckanjem a bosanski navijači zvižde i uzvikuju “Palestina, Palestina”; dan kasnije u Londonu na Wembleyju na utakmici Engleska – Francuska iz grla devedeset tisuća gledatelja grmi Marseljeza.

Žalosna i beznadna Bosna s takvim patriotima i takvim patriotizmom!

 

 

//Piše:Ivan Lovrenović

Comments

comments

NO COMMENTS

LEAVE A REPLY